Vukovar – neću zaboraviti
Svi učenici osmog razreda u sklopu terenske nastave posjetili Vukovar
Vukovar – neću zaboraviti
Nakon posjeta Vukovaru učenici su dobili zadatak svoje dojmove napisati u školsku zadaću. Donosimo jednu od njih.
“Bilo je to davno, Marcela, ti se još nisi ni rodila. Ja sam bila malo starija nego ti sada.” Tim riječima započela bi mama svoju priču na moj upit što to znači Vukovar – Grad Heroja, priču o ratu, stradanjima, patnji, progonstvima i svim strahotama koje rat može donijeti sa sobom. Ponekad bi mi se činilo da mama prepričava neki ratni film. Sve te priče učinile su mi se tako daleke i strane. Jednostavno mi se činilo da se tako nešto u našoj Hrvatskoj ne može dogoditi. Ne smije!!! A onda je uslijedio moj posjet Vukovaru.
Misli i osjećaji bili su mi podijeljeni. Strah od nepoznatog. Nisam znala na što ću naići. Prvi osjećaji bio je znatiželja, željela sam vidjeti sve o čemu su mi roditelji pričali. Zadnji osjećaj – osjećaj ponosa i zahvale svim tim ljudima koji su svoje živote dali da bi nama danas bilo bolje. I dok ovo pišem, misli mi lete. Sve bih htjela odjednom napisati, što brže, ali je to teško. U jednom momentu misli su mi u vojarni, u drugim u logoru, zatim u podrumu bolnice, na masovnoj grobnici, Ovčari, Trpinjskoj cesti, Kukuruznom putu. Ne mogu zamisliti sve te strahote koje su se nekad davno dogodile. Čemu tolike patnje? Do čega je dovela ljudska pohlepa i zloća pojedinaca? Koliko nevinih života? Koliko je nevinih ljudi ostavilo svoje živote u skloništu, bolnici, na cesti? O tome nam najbolje svjedoče bijeli križevi na Memorijalnom groblju. Prizor od kojeg zastaje dah. Prizor jedne duboke ljudske patnje i bola, a istovremeno i ponosa. Koliko mladih života tu leži? Koliko nedužne djece, žena, staraca? Što su oni skrivili da su na jedan tako stravični naćin okončali svoje živote? Ništa, samo su voljeli i branili svoj Vukovar i svoju Hrvatsku. Stojim na Kukuruznom putu i pitam se koliko li je ljudi prošlo tim putem trošeći ono najsvjetlije, samo malo života, a završili su na najgori mogući naćin. Danas možemo sva ta stradanja i strahote pročitati u svjedočanstvima preživjelih. Danas shvaćam, da netko još uvijek traži svog člana obitelji, da mu može otići na grob i zapaliti svijeću, a mnogo ih je čije se sudbine još ne znaju. Upaljena svijeća i cvijet na grobu dali bi im trunku radosti. Nakon svih ovih strahota trebalo je krenuti i nastaviti svoj život dalje. Kako zaboraviti i oprostiti? Kažu – ljudski je oprostiti, ali zaboraviti nikada.
Puna dojmova nakon dva dana vraćam se kući. Zatim slijedi moja priča puna slika, doživljaja, srca velikog kao Hrvatska. Za kraj samo jedno: SVI BI BAREM JEDNOM U ŽIVOTU TREBALI POSJETITI VUKOVAR!
Napisala: Marcela Nekić, 8. a razred
Pripremile: Chiara Ćustić, 7. razred, Donata Mikulić, 6. razred i Kiara Lemezina 5. razred
Foto: Bartulin