Ljeto u Dugoj uvali

Učenica Lada Lukšić ovo je ljeto sudjelovala u dijabetičkom kampu u Istri

Ljeto u Dugoj uvali

Dijabetički kamp za učenike od 5. do 8. razreda održao se ovoga ljeta u Dugoj uvali u Istri od 3. do 10. srpnja. Polaznici su bili iz cijele Hrvatske, djeca koja boluju od dijabetesa.

Ovoga ljeta sudjelovala sam u dijabetičkom kampu. Prvi put. Upoznala sam mnoge nove prijatelje s kojima sam u kontaktu i danas, a također sam naučila mnogo o dijabetesu. Iako već puno o tome znam, uvijek je dobro još nešto naučiti. Ondje sam provela tjedan dana. Mogu slobodno reći da je cilj kampa bila zabava i učenje. Imali smo mnogo zabavnih predavanja o dijabetesu (vjerujte, to može ipak biti zabavno). Doktor nas je poučio i nekim borilačkim vještinama, pokretima. Bio je smiješan. Kupali smo se svakoga dana i vozili pedaline.

Hodajuće fotkanje s puno srama

Mislim da je to bio treći dan. Da, vjerojatno jest. Dobili smo zadatak fotografirati se u timovima po uzoru na zadane slike. Neke situacije bile su i pomalo neugodne. Mogu slobodno reći da me je bilo sram sudjelovati u takvoj neobičnoj aktivnosti.  Slikali smo neke “romantične” fotografije. Trebali smo se slikati s dečkima tako da smo se držali za ruke ili spontano raditi neke romantične geste. To je bio stvarno “bedast” zadatak.

Neugodna ozljeda ili samo dječja šala

Iako smo se u kampu zabavljali, došlo je do dvije nezgode. Prvu vam neću ispričati jer mislim da nije u redu poticati tako tužna sjećanja. Ta se situacija nije ticala mene, već jedne sudionice, ali svejedno ću je zadržati za sebe. U drugoj tužnoj situaciji došlo je do neugodne ozljede. Moja je prijateljica na “zabavnoj vožnji” pedalinama upala u malu nevolju. S pedaline smo skakali u more. Ona je mirno stajala i spremala se na skok. Jedan od dječaka ju je iz šale gurnuo te je ona završila direktno ispod broda. Porezala se i osjetila bol. Odnijeli smo je na plažu, a završila je u Puli, u bolnici. Ozljeda ipak nije bila osobito strašna, ali smo svi naučili lekciju.

Izgubili glasove, ali postali pravi navijači!

Ne sjećam se točno koji je to dan bio, ali tada je igrala Hrvatska protiv Rusije. Održavalo se Svjetsko prvenstvo u nogometu. Nekih sat vremena prije utakmice žustro smo razgovarali o mogućim rezultatima i mjestu gledanja. Nakon što smo se obukli, prikladno našminkali, pokupili sve zastavice i napunili mobitele, krenuli smo u restoran pokraj hostela u kojem smo svaki dan jeli. Došli smo 20 minuta prije i čekali početak utakmice. Utakmica je već bila započela, a dogodilo se nešto užasno. Slika na ekranu zamrzla se i prijenos je stalno kasnio. Tada smo odlučili… tražimo novo mjesto gledanja! Brzo smo se spakirali i otišli u sobu. Odlučili smo gledati utakmicu preko mobitela. Uspjeli smo pogledati jedan dio, ali nas 20 je na malom mobitelu jedva nešto vidjelo. Do nas je brzo došla vijest da postoji veliki televizor na plaži. Potraga se nastavila. Dojurili smo tamo i nije bilo ničega. Dezinformacija. Tada smo čuli navijanje. Pojurili smo preko cijele plaže i otišli stepenicama u drugu zgradu. Ondje smo ipak pronašli televizor te smo kao najveći navijači krenuli s navijačkim pjesmama i počeli, napokon, pratiti utakmicu. I pobijedili!

Šećer na kraju

Bližio se kraj. Naša zadnja večer u kampu. Dogovorili smo se da ćemo se svi naći u jednoj sobi i da ćemo tulumariti. Prvo smo probudili sve ostale goste hostela, a onda smo se s doktorima gađali vodenim balonima. To je bilo ludo. Kada je već bila ponoć, okupili smo se u jednoj sobi. Gledali smo filmove, surfali po internetu, kartali itd. Na kraju smo ipak svi slatko zaspali. Idućeg jutra krenuli smo natrag za Zagreb, a potrudili smo se i da to putovanje provedemo u zabavi, pošto je ipak povratak. Boravak u kampu me oduševio, živeći tjedan dana s djecom koja imaju iste probleme kao i ja, shvatila sam da je zajedno lakše i da nas međusobno dijeljenje iskustava hrabri i daje nam nadu.

 

Pripremila: Lada Lukšić, 6. razred

Foto: Lada Lukšić

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

%d blogeri kao ovaj: