S Bogom svojim preskačem zidine

Intervju s Markom Dokozom, dominikanskim svećenikom, bivšim učenikom naše škole

S Bogom svojim preskačem zidine

Fra Marko Dokoza krajem rujna ove godine zaređen je za svećenika dominikanskog reda. To je prvo dominikansko zvanje iz grada Zadra nakon više od dvjesto godina. Teško se danas netko odlučuje slijediti Boga na ovaj način, služeći Crkvi, pa smo odlučili popričati s našim bivšim učenikom.

Od prve stepenice

Bivši si učenik OŠ Bartula Kašića u Zadru. Kako ti je bilo u osnovnoj školi, ima li kakva zanimljiva anegdota?

Osnovna škola ostala je lijepa uspomena u mom sjećanju. Posebno sam zahvalan mojoj učiteljici Marijani Vidučić i profesorima koji su me poučavali u višim razredima među kojima ističem gospođu Anđelku Marin i gospodina Zorana Veselinovića. Matematika je bila moj najdraži predmet, a Tjelesni zasigurno najteži. Ističem tih dvoje profesora zato što su me oni naučili ono što mi je u kasnijem školovanju bilo najkorisnije: samo se ustrajnim i predanim radom postižu dobri rezultati. Kao anegdotu mogu istaknuti činjenicu da sam cijelu osnovnu školu neumorno ponavljao: „Kad odrastem, ja ću biti svećenik!“. Mislim da su taj moj odgovor svi moji učitelji i kolege jako dobro upamtili.

Kada si osjetio da te Bog zove na put svećeništva?

Moja mama kaže da sam prvi put rekao da ću biti svećenik kad sam imao dvije godine.

Je li te tko za to motivirao?

Još jednom pozivam se na svjedočanstvo moje majke. Ona mi je pričala da smo u rujnu 1994. godine zajedno gledali televizijski prijenos prvog posjeta pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj. Po završetku tog prijenosa rekao sam: „Mama, ja ću biti papa!“. Kasnije sam shvatio da to nije baš tako jednostavno pa sam krenuo od prve stepenice – odlučio sam postati svećenik.

Kako su reagirali tvoji roditelji?

Iako moja obitelj nije u to vrijeme prakticirala vjeru, imao sam njihovu trajnu i neupitnu podršku na mom putu prema svećeništvu. Vjerujem da im je mnogo toga bilo novo i nejasno, ali nikad se nisu usprotivili mom odabiru.

Kako tvoji prijatelji?

Rekao bih da moji prijatelji nisu imali izbora. Budući da sam od malena govorio da ću biti svećenik, oni su to prihvaćali kao najnormalniju činjenicu. Moram priznati da nisam nikad doživio ni jednu neugodnu situaciju sa strane mojih prijatelja i kolega po tom pitanju.

Kako je teklo tvoje daljnje školovanje nakon osnovne škole?

Po završetku osnovne škole upisao sam Klasičnu gimnaziju Ivana Pavla II. u Zadru i Nadbiskupsko sjemenište „Zmajević“. Sjemenište je ustanova u kojoj žive mladići koji razmišljaju o svećeničkom pozivu. Nakon srednje škole odlučio sam se pristupiti Redu propovjednika (dominikanci) te sam započeo godinu kušnje. Za vrijeme godine kušnje živio sam u dominikanskom samostanu u Dubrovniku. 2012. položio sam prve redovničke zavjete i započeo teološki studij u Zagrebu. Tamo sam ostao tri godine. Od 2015. do 2018. studirao sam na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Fribourgu (Švicarska).

Je li bilo kakvih kušnji i sumnji tijekom priprema za poziv?

Kušnje su tema na koju bih mogao napisati cijelu knjigu. 🙂 Bilo je mnogo propitivanja u 11 godina koje sam proveo školujući se za svećenika. Bilo je zaljubljivanja i odljubljivanja, ali ljubav prema Bogu i Crkvi bila je jača.

Marko na svojoj mladoj misi

I za dušu i za tijelo

Zašto si odabrao dominikanski red? Je li istina da si ti jedini fratar dominikanac iz Zadra?

Dominikanski red oduševio me zbog dvije stvari, a to su zajednički život i studij. Dominikanci u pravilu žive u zajednicama koje broje više svećenika. Zajedno molimo, zajedno jedemo, gledamo utakmice, družimo se i zajedno radimo s ljudima. Uz to, dominikanci su red poznat po predanosti studiju. Oni su Crkvi i svijetu dali velik broj uglednih znanstvenika. Uvijek sam se pitao kako povezati vjeru i znanost tako da ne budu u sukobu. Studijem pokušavamo odgovoriti na to pitanje.

Istina je da sam trenutno jedini dominikanac iz Zadra, ali imamo još jednog dominikanca iz naše županije, fr. Antu Gavranovića, koji dolazi s Paga. Osim njega, imamo i dvojicu mladića s područja naše županije koji su na putu da postanu dominikanci, jedan iz Biograda i jedan iz Sukošana.

Koje su zasluge dominikanaca u Zadru?

Dominikanci su došli u Zadar davne 1228. godine. Najviše su zadužili naš grad osnutkom Generalnog učilišta 1396. godine. Danas bi to nazvali sveučilištem. To je prva takva institucija u Jugoistočnoj Europi. Zadar je dakle, zahvaljujući dominikancima, prvi grad od današnje Italije do Turske koji je imao svoje sveučilište već u 14. stoljeću. Osim toga, u dominikanskom samostanu u 16. stoljeću nastalo je i poznato zadarsko piće Maraschino. Tako su braća dominikanci ostavili Zadranima nešto za dušu i pamet, ali i nešto za tijelo. 🙂

Zakoračite u nepoznato

Mladu misu u crkvi Uznesenja BDM prikazao si za sve mlade, osobito dva mladića koji su nedavno na tragičan način okončali svoj život. Zašto, što želiš reći mladima?

Kad svećenik slavi sv. misu, slavi je uvijek s narodom i za narod. Moj narod, tj. moji župljani, a posebno dvije obitelji iz župe, prolazili su u tim trenutcima kroz jednu veoma bolnu i tešku situaciju. Nisam mogao ostati gluh i slijep promatrajući to. Zato sam sv. misu prikazao za pok. Grgu i pok. Tomislava. Moja poruka mladima bila bi sljedeća: „Ne tražite savršeni svijet jer on ne postoji! Ne tražite savršenog sebe kroz neke ovozemaljske uspjehe i kategorije! Pokušajte osluškivati Božji glas u svom životu i pustite da vas on vodi.“

Imaš sestru i dva brata, majku, oca. Kako gledaš na obitelj danas i koja je uloga obitelji u životu jedne osobe?

Obitelj je najljepši dar Božji čovjeku. Čovjek bez obitelji je poput kuće bez temelja, nema na čemu graditi pa se brzo urušava. Mnogi su ljudi nesretni upravo zbog toga. Zato je jako važno da poštujemo i volimo našu obitelj te da se neprestano trudimo da se ona očuva i napreduje.

Markova obitelj

Što poručuješ onima koji se dvoume oko svećeničkog poziva?

Poručujem im ono što bih preporučio svakome tko traži svoj životni put. Ne dopustite da vas neka društvena situacija obeshrabri na putu prema ostvarenju vašeg životnog cilja. Možda će vam se smijati. Možda nećete imati najbolju plaću. Vi pokušajte osluškivati Božji glas u svom životu, a Bog vam govori preko ljudi koji vas vole, preko vaše obitelji i prijatelja, preko svećenika. Ne bojte se zakoračiti u nepoznato.

Što trenutno radi fra Marko (planovi, budućnost…)?

Trenutno živim u dominikanskom samostanu u Zagrebu. Samostan se nalazi u istočnom dijelu grada, pored stadiona na Maksimiru. Tu imamo župu Kraljice sv. krunice u kojoj radim kao župni vikar: predajem vjeronauk prvopričesnicima, vodim ministrantsku grupu, radim s mladima. Uz to redovito slavim sv. mise, ispovijedam, imam krštenja i sprovode, vjenčanja malo manje. Povremeno vodim duhovne obnove za laike ili za časne sestre. A kad uhvatim vremena, dobro se naspavam. 🙂

I na kraju. Zašto moto – S Bogom svojim preskačem zidine?

Zato što mi se čini da je moj život od početka preskakanje zidina. Rođen sam za vrijeme jednog od najjačih bombardiranja grada Zadra, 21. svibnja 1992. Pri porodu sam jedva ostao na životu. Zar nije to preskakanje zidina? Kasnije u životu nailazio sam na zidine: odrastanje, dvojbe oko poziva … kad promatram sve te situacije iz ove perspektive, osjećam se kao onaj koji uz pomoć Božju već 26 godina preskače zidine.

 

Novinarka Bartulina Kiara Lemezina sa fra Markom Dokozom

Pripremila: Kiara Lemezina, 6. razred

Foto: Bartulin i www.zadarska nadbiskupija.hr

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

%d blogeri kao ovaj: