Vukovar iz pera jedne osmašice

25. svibnja 2017. bartulin

Od ove školske godine i naši osmaši uključeni su u dvodnevni posjet Vukovaru u organizaciji Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta

Vukovar iz pera jedne osmašice

Put

Vukovar je za mnoge ljude običan grad… možda i najveća riječna luka na Dunavu. Ipak za nas Hrvate, Vukovar je nešto puno više, on je za nas Grad Heroj. U utorak 9. svibnja oko 10:50 krenuli smo prema Vukovaru. Na putu nam je bilo dobro, atmosfera u “busu” je iz sata u sat rasla. Skoro osam sati vožnje nismo niti osjetili jer smo se zabavljali. Na ulasku u Vukovar atmosfera se smirila, a mene je počelo grčiti u trbuhu na pomisao da dolazim u grad u kojem je sve počelo… loše, gdje se odvijao horor i stravičan zločin. Navečer smo se smjestili u hostel i ubrzo otišli na večeru. Kada smo se vratili, mogli smo se družiti po sobama, što je bilo odlično.

Zanimljiva predavanja

Drugi dan 10. svibnja dižemo se ranije i odlazimo na doručak. Zatim krećemo prema Gradskom muzeju i Muzeju vučedolske kulture gdje smo čuli mnogo zanimljivih priča iz prošlosti. Poslije ručka slušali smo predavanja u Veleučilištu Lavoslava Ružičke, našeg nobelovca, kemičara. Na predavanju nam je bilo zanimljivo slušati sve te priče koje su se dogodile na mjestu gdje smo bili. Poslije predavanja otišli smo na mirnu vožnju Dunavom, a zatim u disko.

Simbol i patnje i nade

Treći dan ujutro odjavili smo se iz hostela, a zatim otišli u obilazak minskog polja, tenkova, logora… Bili smo puni tužnih dojmova. Uputili smo se prema Trpinjskoj cesti. Tijekom vožnje kroz glavu mi prolaze hrabri branitelji koji su stali u obranu svoje domovine i koji su na razne načine branili svoje. Trpinjska cesta na kojoj su se odvijali glavni napadi prozvana je „Grobljem tenkova“. Gledajući kroz prozor razrušene kuće, spazim vodotoranj, simbol grada. Osjećaje koji prolaze mojim tijelom teško je opisati. Dok ga gledam onako izgranatiranoga i jadnoga, u meni se javlja mržnja i bijes, a s druge strane kad ga vidim kako uspravno stoji još i danas usprkos brojnim granatama koje su ga pogodile, osjećam ponos i nadu.

Poslije vodotornja odlazimo u obilazak stare bolnice. Pogledali smo kratak film u bolnici o ranjavanju i nekadašnjem izgledu grada. Sve je bilo onako jezivo, kako je bilo prije više od dvadesat godina. Nitko ne može vjerovati da stojimo na mjestu gdje su nekad bile žrtve. Poslije bolnice išli smo na memorijalno groblje koje je jako lijepo uređeno. Vidjeli smo vječni plamen koji gori za sve poginule, 938 križeva od bijelog mramora prostiralo se ispred nas. Sljedeća postaja je Ovčara i farma sasvim obična, slična tisućama drugih. Ovčara, masovna grobnica, sveto mjesto poznato u cijeloj Hrvatskoj, a i šire. Mjesto na kojem je ubijeno 200 ranjenika i medicinsko osoblje, a još se 63 osoba smatra nestalim. Srbi su mislili da će prekriti ovaj stravičan zločin. Možete li zamisliti kako su se ti ranjenici osjećali toga dana i jesu li znali da se toga dana neće vratiti? Kome su uputili zadnju misao, čije im je ime zamrlo na usnama? Bila sam potresena i tužna.

Vukovar – nešto posebno

Krenuli smo kući. Dan je bio lijep, a ulice su bile gotovo puste. Na licima ljudi još se vide patnja i bol. Oni su još u ratu, iako je sve gotovo. Oni se svaki dan bude i idu spavati sjećajući se. Mogu li zaboraviti? Bilo bi dobro. Ne čuje se pjev ptica, dječji osmijeh. Grad je pust, gotovo mrtav. Opet najviše pate oni koji su već dovoljno propatili. Mnoga djeca su u Vukovaru gladna. Dok djeca u drugim gradovima traže od roditelja da im kupe najnovije mobitele, vukovarsko dijete traži samo veselje. Odrasli traže zaborav i oprost, vjeru i snagu. Uz sve ovo, potrebno je reći da je Vukovar nešto posebno. Govorim to iz srca, onako kako svaki čovjek osjeća kad ga nešto dirne. Ovaj ću sastav završiti sjećanjem na one koji više nisu s nama. Hvala im za hrabrost, za izgubljene živote, hvala im za sve!

Pripremila: Kristina Pešut, 8. razred