Mala „Cukrićka“

16. siječnja 2018. bartulin

Učenica OŠ Bartula Kašića Lada Lukšić ispričala je kako je živjeti s dijabetesom

Mala „Cukrićka“

Neki učenici naše škole boluju od dijabetesa ili šećerne bolesti. Jedna od njih sam i ja. Odlučila sam progovoriti o toj bolesti zajedno s našom školskom liječnicom da okolina lakše shvati da mi nismo drugačiji, samo živimo na malo drugačiji način.

Dijabetes odmalena

Dijabetes mi je dijagnosticiran s nepunih pet godina. Imam dijabetes tipa 1, a postoji i onaj tipa 2. Razlika je u tome da se tip 2 obično dobiva u odrasloj dobi i može se djelomično izliječiti, a tip 1 češće nastaje u dječjoj dobi i neizlječiv je. Iako zasada još ne postoji lijek koji bi posve izliječio dijabetes, novija istraživanja bude nadu. Još nije sa sigurnošću utvrđeno kako se dijabetes tipa 1 uopće dobiva, sve je još na teorijskoj razini. Najveći problem kod dijabetičara je osigurati dobru kontrolu bolesti, odnosno prihvatljive razine šećera (glukoze) u krvi, s obzirom da ni previsoke ni preniske vrijednosti nisu poželjne ni zdrave.

U početku, dok sam još bila malena, nisam shvaćala što je to dijabetes, ali s vremenom su mi moj liječnik za dijabetes i moji roditelji objasnili kakva je to bolest i polako sam počela više razumijevati svoje stanje. Rekli su mi da je to bolest koja nastaje kada gušterača više ne proizvodi hormon inzulin. Zbog toga moram primati injekcije inzulina svaki dan. Do prije godinu dana koristila sam aparatić uz koji sam se više puta dnevno morala bockati u prst kako bih izmjerila razinu šećera u krvi. Sada koristim novi napredni aparat sa senzorom koji se zasad može nabaviti samo u inozemstvu jer još nije dostupan u Hrvatskoj. Senzor mi stoji na ruci dva tjedna i stalno mjeri razinu šećera u krvi iz potkožne tekućine. Za mene se pokazao odličan i donio mi veliko olakšanje.

Slatkiš – može

Iako se nekima dijabetes čini strašan, meni uopće nije; ne samo što sam se navikla na njega, već se i trudim zdravo hraniti s obzirom da je prehrana jako važna kod te bolesti. Neki misle da kada imaš dijabetes, uopće ne smiješ jesti slatko, no to nije istina. Mogu umjereno uživati u slatkišima uz dovoljnu količinu inzulina. Kada mi padne šećer u krvi, obavezno moram pojesti nešto slatko. U tom slučaju moram najprije sjesti, odmoriti se i uzeti dekstrozu. To je vrlo ukusan bombon za brzo dizanje šećera u krvi. Znalo mi se to već događati u školi, ali srećom zasad nije bilo nikakvih većih problema zbog toga.

Kada mi je šećer u krvi visok, moram primiti nekoliko jedinica inzulina, a glukoza se može sniziti i tjelesnom aktivnošću poput brzog hodanja, trčanja ili vježbanja. Postoje razne vrste inzulina, a ja trenutno primam Novorapid i Lantus. Razlika je u tome što prvi inzulin djeluje kraće, a Lantus duže pa zato njega primam samo jedanput na dan kao temeljnu dozu. Kratkotrajni inzulin dobivam uz svaki obrok i kada mi je šećer visok.

Prihvaćen kao suputnik

O dijabetesu dosta čitam i znam. Iako je dijabetes teža bolest, meni on nije tako strašan. Premda je ponekad naporan, doživljavam ga kao životnog suputnika. Ako to tako shvatim, mogu lakše živjeti i nositi se s tim. Prije nego mi je uopće bio dijagnosticiran dijabetes, imala sam ove simptome: puno sam pila i često odlazila u zahod, osjećala sam veliku slabost i sve sam više mršavjela. Kada sam došla u bolnicu, razina šećera u krvi bila mi je oko 30 mmola, a to je jako visoko i zabrinjavajuće jer je normalan šećer u zdrave osobe od 4 do 7 mmola.

Visok šećer je inače od 7 do 15 mmola, a jako visok od 15 pa nadalje. Kada je šećer stalno visok, dijabetičaru mogu nastradati bubrezi i drugi organi, a to može biti fatalno. Šećer mi je, kao i svakom dijabetičaru, ponekad jako visok, ali to uz pomoć roditelja uspijevam brzo riješiti. Simptomi jako visokoga šećera mogu biti vrtoglavica, pospanost, slaba koncentracija, treskavica, glad, žeđ i često mokrenje.

Nizak šećer u krvi je od 4 mmola naniže. Samo mi je jednom šećer pao na oko 1 mmol, pa sam se tada prestrašila jer se od tako niskog šećera može pasti u nesvjesticu i dijabetičku komu. To može biti jako opasno. Ako se to dogodi, za to postoji poseban lijek u obliku žurne hormonske injekcije, što spriječava daljnju komu. Simptomi niskoga šećera su vrtoglavica, treskavica i opća slabost.

Riječ školske liječnice

U našoj školi imamo školsku ambulantu. Školska liječnica, dr. Polona Bencun-Gumzej, održala je na početku školske godine profesorima, koji predaju u razredima koje pohađaju djeca s dijabetesom, predavanje o šećernoj bolesti. Iako sam dosta upućena u svoju bolest, dobro je uvijek doznati više. Zbog toga, a još više radi informiranja učenika u našoj školi i šire, zamolila sam je za kratki intervju.

Možete li nam reći nešto o dijabetesu kao bolesti?

Razlikujemo dvije vrste dijabetesa: dijabetes tipa 1 i dijabetes tipa 2. Dijabetes o kojem sad pričamo, dakle koji je vezan uz školsku dob, dijabetes je tipa 1 i on je jedna prilično složena bolest. Mi liječnici ne možemo sa sigurnošću reći koji je razlog njegova nastanka. Definitivno se radi o genetskoj sklonosti jer u određenim populacijama, recimo u Japanu, ima jako malo dijabetesa, dok ga u Švedskoj i Finskoj ima puno. Ovisno o narodima varira učestalost dijabetesa.

Je li u posljednje vrijeme dijabetes u porastu kod učenika osnovnoškolskog uzrasta?

Je li u porastu? U principu nije. Možda se samo bolje otkriva. Onoliko koliko ga mi genetski imamo kao narod, toliko ga i ima. Dakle, radi se o vrsti bolesti koja je genetski determinirana, odnosno nasljedno uvjetovana. Djelomično je povezana i s okolinom, vrstom prehrane, bitan je za njezin razvoj i imunološki sustav jer se javlja kao alergija na vlastite stanice gušterače. Gušterača je žlijezda koja luči inzulin i koja je najviše odgovorna za regulaciju šećera u krvi. Godinama prije negoli primijetimo znakove dijabetesa, gušterača je „napadnuta” od imunološkog sustava koji malo po malo uništava te stanice i u trenutku kad je većina njih ili su u potpunosti uništene, javljaju se pravi znakovi dijabetesa.

Nedavno ste imali predavanje o dijabetesu za učitelje OŠ Bartula Kašića. Zašto je potrebno druge educirati o tome?

Druge je potrebno educirati o tome zato što je dijabetes cjeloživotna bolest. To nije bolest kod koje se može popiti lijek pa će nestati. Ona zahtijeva, posebno u mlađoj dobi, puno suradnje djeteta i okoline. Karakteriziraju je dva stanja koja na prvi pogled mogu biti slična. Jedno je stanje visokog, a drugo niskog šećera. Ta se stanja, posebno stanje niskog šećera, vrlo lako mogu „popraviti” na brzinu, uzimanjem bombona, zalogajčića… Ako okolina zna prepoznati kada je dijete koje boluje od dijabetesa dezorijentirano, izgubi koncentraciju, ima vrtoglavicu kao znak hipoglikemije odnosno niskog šećera pa djetetu ponudi bombončić, mi zapravo možemo, bez da to izgleda dramatično i bez da dijete ima osjećaj da s njim nešto nije u redu, pomoći u regulaciji djetetove bolesti.

Planirate li možda održati predavanje za učenike razreda u kojem je dijete oboljelo od dijabetesa?

Učenici koji boluju od dijabetesa uključeni su u dijabetičku poduku i znaju o bolesti gotovo kao i ja, pa možda čak i više (kroz smijeh kaže liječnica). Učenici koji boluju zaista su „pokriveni”, od svog specijalista endokrinologa pa nadalje, i nema potrebe da bih ja tu intervenirala. A za učenike u razredu, ako me pozovete, vrlo rado!

Vaša poruka djeci koja boluju od dijabetesa…

Svaka vam čast! Treba bolest držati pod kontrolom i sigurno se s tim nije lako nositi. Djeca obično jako dobro surađuju, ali to nije uvijek lako, posebno kada dođu izlasci, izleti, ekskurzija… kada sva ekipa ostane budna cijelu noć, trči po sobama, a ti moraš uvijek biti oprezan i znati da će ti se od samog uzbuđenja poremetiti šećer. Dijete koje boluje stalno mora imati upaljen alarm, što druga djeca ne moraju. S jedne strane, to je jako teško, a s druge strane, priprema te jako dobro za život, odnosno razvija odgovornost.

Cukrići

Udruga „Cukrići“ nastala je 7. travnja 2015. u Zadru, a najveće zasluge za njeno osnivanje pripadaju mami djeteta s dijabetesom, Danieli Cvitanović. Ona je, nažalost, u međuvremenu preminula od teške bolesti krajem 2016. godine, što nas je sve jako pogodilo. Naša udruga danas pripada Savezu dijabetičkih udruga Hrvatske. Članovi udruge su djeca oboljela od dijabetesa i njihovi roditelji. Dosta nas je u udruzi, a ona napreduje i dalje. Dobivamo nove članove, što je dobro jer nas sastanci i susreti povezuju te jedni drugima pomažemo. Na nesreću, postoje predrasude o dijabetesu, a to je posljedica neznanja. Oboljeli od dijabetesa mogu doživjeti cijeli niz situacija nebrige, nerazumijevanja, ali i diskriminiranja. Ponekad, kada moram nešto pojesti ili mjerim šećer u javnosti, neki komentiraju ili „bulje“ u mene. Ne volim i kad me zovu „dijabetičarka“. Mi, „Cukrići“, želimo da se to promijeni i da imamo potpuno razumijevanje okoline. Naš konačni cilj je mogućnost trajnoga izlječenja, no do tada moramo živjeti s dijabetesom na najbolji mogući način uz podršku obitelji i društva.

Eto, sada kad sam sve ovo stavila na papir, kada sam svoju bolest otvoreno podijelila s drugima, osjećam se bolje i rasterećenije.

Pripremila: Lada Lukšić, 5. razred