VIJESTI

Zajedno nakon 33 godine

Generacija 1988./1989. sastala se u holu škole

Zajedno nakon 33 godine

Prva generacija petaša davne 1985., a osmaša 1988./1989. školske godine sastala se nakon 33 godine, 16. prosinca 2022. u holu svoje osnovne škole Bartula Kašića.

Doduše, sastali smo se triput dosad, što je pomalo i čudno za neku gradsku školu, ali očito je to nešto iznad nas, ta pozitivna energija djetinjstva. Pozvali smo, kao i uvijek, razrednika Josipa Kajmaka, učitelja hrvatskoga jezika.

Sjetili smo se te davne 1985. godine kada smo u rujnu na platou ispred škole prvi put vidjeli učitelja koji nas je poveo u razred. Našeg razrednika Josipa Kajmaka. Škola je bila sasvim nova, bijela, klupe nove, sve novo, a i mi novi petaši u novoj školi. Tada se zvala Put Bokanjca, a nedugo poslije, baš na inicijativu učitelja Kajmaka, dobije ime jezikoslovca Bartula Kašića.

33 godine? Zašto? Na ideju su došle Nediljka Radman i Ankica Pečarić. Nije jubilarna, ali je važna. Važno je sastati se, prisjetiti djetinjstva i davnih mladih dana, zaigranosti i nestašluka. Najbolja enciklopedija tih događaja je Branimir Čakić, jedan od učenika 8. d razreda, danas djelatnik Gradske knjižnice. Čega se on sjeća, drugi se ne sjećaju. Kraj njega imate osjećaj stalne amnezije.

Večer je počela čajankom u školi. Kako sad radim u OŠ Bartula Kašića, zamolila sam ravnateljicu da nam ustupi hol škole na sat, dva. Može, petak 16. 12. u 20 sati. Dogovoreno. Vraćanje u prošlost. Branimir se pobrinuo za glazbu. Uveo nas je u osamdesete. S prvom pjesmom So far away from me, Dire Straits, ulazili smo u hol. Pjesmom koju smo slušali ko ludi. Osjećaj je bio neopisiv… Slijedili su i ostali hitovi. Zatresli su se i bokovi.

Razrednik Kajmak zahvalio je na pozivu i obratio se svima dirljivim govorom kako smo već ljudi u zrelim godinama, gospođe, i kako neće doći ako ga opet pozovemo za 30 godina pa se unaprijed ispričava. Potaknuo nas je na pomaganje jedno drugome, podršku, povjerenje… sve ono dobro što ljudi dijele. A u tim mladim godinama samo je to bilo bitno, i to nam je ostalo.

Otišli smo i do razreda, našeg 8. d i sjeli u školske klupe, netko nakon 33 godine… a ja od jučer. Radim u tom razredu nasljeđujući razrednika Josipa Kajmaka, radosno zatočena u djetinjstvu… i polako shvaćam da u životu ništa nije slučajno. Uručili smo razredniku i mali poklon te se fotografirali u razredu. Bacili i par fotki u školskom holu.

Slijedio je odlazak na večeru. Za večerom smo pričali o svemu, svega se prisjetili; događaja koji su obilježili naše djetinjstvo. Neke stvari priznali nakon dugo vremena. Zasuzile su i oči, što od tuge, što od smijeha. A smijeha je u 8. d uvijek bilo. Za to su se najviše pobrinuli dečki. Pao je i ples s razrednikom. Ima 81 godinu, a odlično se drži, zaključili smo.

Dogovor je pao sastati se na ljeto jer mnogi, a bilo nas je 32 (tko bi danas u tako brojnom razredu radio?!), nisu mogli doći zbog obveza. Odazvalo se nas 18, veličanstvenih.

Nije nam bilo bitno tko što radi, tko je koliko i u čemu uspješan, uspješni smo što smo zajedno i što smo se okupili.

Hvala najdražoj i najmlađoj ekipi moga života! I razredniku, naravno!

8. d – cure – Klara Stanišić, Ankica Pečarić, Višnja Ćurko, Vedrana Knez, Ana Lučić, Lorena Olujić, Zrinka Šćuković, Monika Grabovac, Nediljka Knežević, Antonija Grdović, Anita Buovac, Jagoda Berić, Nataša Sanković, Nevena Nikolić, Anita Perica, Danijela Pokrajac, Milena Cupać, Karmen Džaja.

8. d – dečki – Igor Cota, Mario Trogrlić, Ante Buterin, Branimir Čakić, Mario Budiša, Damir Bašić, Igor Magašić, Tomislav Rončević, Tomislav Mihatov, Ante Miletić, Antonio Stanojević, Leonard Kujundžić, Zlatko Fatović i pok. Domagoj Bašić.

Razrednik: Josip Kajmak

Nekad
Sad
Ponovo u razredu
Gdje smo ono sjedili?
Kao nekad

Članke u Bartulinu pišu učenici, a sada članak piše njihova učiteljica.

Pripremila: Ana Lisica