Trud i rad iznad svega
Intervju s učiteljicom matematike Anđelkom Marin, savjetnicom, dobitnicom ovogodišnje Nagrade Grada Zadra i državne Nagrade Ivan Filipović
Trud i rad iznad svega
Učiteljica Anđelka Marin već dugi niz godina predaje matematiku u Osnovnoj školi Bartula Kašića. Sljedeće godine ide u mirovinu, a kruna njenog rada je ovogodišnja Nagrada Grada Zadra te državna Nagrada Ivan Filipović za dugogodišnji rad, predanost i uspjehe u odgojno-obrazovnoj djelatnosti. Zato smo je zamolili za intervju.
Ljubav prema brojkama
Tko je Anđelka Marin? Recite nam to svojim riječima.
Kronološki najprije sam postala učiteljica, zatim majka, a u novije vrijeme sam i baka, tako da sam to sve u jedno.
Tko Vas je zainteresirao za matematiku? Odakle ta ljubav prema brojevima?
Jednostavno sam imala urođenu ljubav prema prirodnim predmetima. Osnovnu školu završila sam u Gorici. Matemetiku mi je predavao učitelj Joso Jović koji je među prvima pobudio ljubav prema brojevima. Ta ljubav prema matematici se je potom razvijala kroz gimnaziju, a onda se izbor fakulteta logično i nametnuo. Pored matematike završila sam i fiziku. Upravo ta dva predmeta su me i odredila kao učitelja, a mogu reći i kao čovjeka jer potiču logičko i kreativno mišljenje koje je od iznimne važnosti tijekom života.
Ovdje posebno želim spomenuti svoga oca koji je, iako zemljoradnik, uvijek govorio: Djeca će ići u školu i završiti ju, to je najvažnije. Nije on mislio na fakultete, već na srednju školu. Ta očeva rečenica uvijek mi odzvanjala u glavi. Tu, mogu slobodno reći očevu paradigmu, nastojala sam prenijeti i na učenike kojima sam predavala matematiku i fiziku, a posebno sam je nastojala prenijeti svojoj vlastitoj djeci. U tom procesu vlastitog obiteljskog odgoja, pored oca, nemjerljiva je bila uloga majke, a onda i drage braće, njih tri i jedne sestre.
Radite pune 43 godine. Kakvi su bili početci u Vašoj učiteljskoj karijeri?
Teče i 44. godina. Počela sam raditi 1975. godine. Prvo mjesto zaposlenja bila je mala škola u mjestu Soline na Dugom otoku. U spomenutoj školi nisu postojali čisti razredni odjeli, već sam radila u kombiniranim odjelima, 5. i 6. razreda te 7. i 8. razreda, i mogu vam reći, nije bilo lako, no učenici su znatno više nego danas prijanjali poslu i obvezama. U OŠ Soline pored matematike i fizike koju sam diplomirala, predavala sam i druge predmete, poput Povijesti ili Geografije, zbog nedostatka učitelja. Zanimljivo je kako sam u i tim predmetima, iako nestručna, pripremala učenike za natjecanja. Posebno mi je u sjećanju ostala činjenica da sam uspjela učenika dovesti do Državnog natjecanja iz povijesti. Iz te dugootočke karijere posebno se spominjem učenika, a sada uglednog znanstvenika, bivšeg rektora zadarskog sveučilišta prof. dr. sc. Ante Uglešića, kojem sam predavala matematiku, fiziku, ali i povijest. Posebno naglašavam povijest jer je prof. Uglešić kasnije diplomirao arheologiju i povijest pa nekako smatram da sam i svojim radom pridonijela izboru kasnijeg životnog puta dragog Ante Uglešića. OŠ Soline 1984. doživjela je sudbinu većine škola naših otoka. Naime, te godine sam zatvorila vrata spomenute škole koja je prestala s radom zbog nedostatka učenika. Uvijek se sa sjetom sjetim tog događaja jer sam tad postala svjesna da zatvaranje škole znači i svojevrsno izumiranje i nestajanje. Budući sam ostala bez posla, u svojstvu tehnološkog viška radila sam u više zadarskih gradskih škola, najduže u OŠ Smiljevac. 1985. godine sagradila se nova škola u Zadru koja danas nosi ime OŠ Bartula Kašića, a tada Put Bokanjca i ja, kao i mnogi kolege koji su prešli iz današnjeg Budinića i Benje, dobila sam stalan posao. U novu školu došli su i kolege iz škole u Poljicima.
Učiteljica ste matematike i fizike. Jeste li kad predavali fiziku?
Jesam. Kao što sam na početku ovog razgovora spomenula, završila sam matematiku i fiziku. Fiziku sam predavala sve do 1995. godine, a od tada samo matematiku. Dakle, već 23 godine ne predajem fiziku, ali ostala je ljubav prema fizici kao bazičnoj prirodnoj znanosti.
Učenici – naslijednici
Organizatorica ste brojnih projekata u školi (Dan pi, Večeri matematike, Dan prirodoslovlja…), možete li nam o tome nešto reći?
Kroz svoj rad uvijek sam bila otvorena za sve oblike projekata i natjecanja. Nastojala sam pratiti brojne promjene koje su se događale u našem školstvu, a onda uzročno-posljednično i u nastavnom predmetu Matematika te ih implementirati u nastavu. Koliko sam u tome uspjela, neka prosuđuju drugi. No, posebno bih izdvojila natjecanja iz matematike kojima sam davala posebnu važnost. U tom smislu posebno bih izdvojila Državno natjecanje iz matematike 2008. kada je učenica Lucija Ivković pod mojim mentorstvom osvojila prvo mjesto, s 100% riješenosti ispita. Za takav izniman rezultat učenica Lucija i moja malenkost nagrađene smo Oskarom znanja. U vašem pitanju spomenuti su i drugi projekti. Želim ovdje istaknuti Dan prirodoslovlja jer je spomenuti projekt nastao u OŠ Bartula Kašića kao popularizacija prirodnih predmeta (Matematike, Fizike, Kemije i Geografije). Ovog projekta ne bi bilo bez kolega iz naše škole: prof. mentorice Vedrane Kasalo, prof. mentorice Andreje Kakše i prof. mentora Dinka Marina. Posebno ističem ovaj projekt jer ga je prepoznalo povjerenstvo za dodjelu državne Nagrade Ivan Filipović i posebno ga istaknulo u obrazloženju nagrade koja mi je dodijeljena.
Oskar znanja
Bili ste i županijska voditeljica dugi niz godina, je li i to zahtjevan posao?
Jest, punih 13 godina vršila sam dužnost voditeljice Županijskog stručnog vijeća matematike. Zahtjevan je to posao koji traži stalan angažman, neprestano obrazovanje u metodičko-didaktičkim područjima, a onda i neprestanu komunikaciju s kolegama na terenu. Budući sam vršila dužnost voditeljice ŽSV matematike, dopalo me je da 2009. koordiniram Županijskim natjecanjima iz matematike, što nije nimalo lagan posao, a zahtjeva komunikaciju sa svim školama Županije, a potom s Državnim povjerenstvom, Zajednicom tehničke kulture Zadarske županije i sa Županijom. Kad ih već spominjem, koristim priliku zahvaliti Zajednici Tehničke kulture koja je poduprla prijedlog moje nominacije za Nagradu Grada Zadra i državnu Nagradu Ivan Filipović.
Javljaju li Vam se bivši učenici? Sigurno da su mnogi od njih uspješni, ugledni, kvalitetni ljudi. Možete li nam koga izdvojiti?
Teško je izdvojiti neko dijete – puno je to učenika. Posljednji učenik kojeg sam vodila na državno natjecanje bio je Andrija Miočić. Nedavno me posjetio, zahvalio. On danas studira matematiku. Iz njegove generacije sedam mojih učenika upisalo je matematiku. Mogu još izdvojiti Anđela Martinovića, doktora znanosti, Nikolu Šprljana, doktora fizike koji radi u Londonu. Bila je jedna iznimna generacija kojoj je pripadao Anđelo. Marina Botica, Danijel Miočić, Igor Perica i on stalno su se nadmetali tko će biti bolji i iznimno su bili zainteresirani za rad. Meni posebna generacija.
Najdraži moment, doživljaj, u Vašoj karijeri?
Trenutci kada su učenici uspješni i zadovoljni ostvarenim visokim mjestima na natjecanjima su mi najdraži trenutci. Posebno me veseli kad me posjete učenici koji su u srednjoj školi pa se pohvale dobrim postignućima. Tad čovjek vidi uspjehe svoga rada. Kad već dajem intervju za Bartulin, prije par dana čitala sam intervju koji ste imali s našim bivšim učenikom Markom Dokozom. Spomenuo je učitelje koje pamti iz osnovne škole – kolegu Zorana Veselinovića i moju malenkost. Eto, upravo takvi momenti vesele.
Najteži trenutak?
U osobnom životu na jednoj životnoj stepenici – vlastita bolest, a u profesionalnom – nema ih jer sam sve nastojala savladati. Izdvojila bih ipak trenutak kada je umrla bivša ravnateljica ove škole, Vesna Stojanov, koja me je uvijek podržavala, davala mi otvorene ruke. Njezina smrt me jako pogodila.
I u mirovini – aktivna
Od osnutka predajete u našoj školi. Što se promijenilo od davne 1985. godine? Kakvi su đaci bili onda, a kakvi su danas?
Puno se toga promijenilo. Djeca su prije bila marljivija, ništa im nije bilo teško. Učenici su rješavali zadane zadatke s većim entuzijazmom. Danas djeca za to nisu kriva, pred njima se nalaze različiti izazovi; tehnika, mnogo različitih aktivnosti, mogu birati puno toga pa su često „raspršeni“ na sve strane. Prije se učenicima davala tzv. vježbenica, bilježnica u kojoj su u slobodno vrijeme vježbali. Čuvam neke i danas. Kad bih danas to zadala učenicima, roditelji bi odmah reagirali.
Vježbenice
Je li lakše bilo prije raditi ili sada? Što je donijela tehnologija školstvu, što demokracija, a može se reći i liberalniji odgoj djece? Što nam o tome možete reći?
Mislim da je prije bilo lakše bez obzira što se sve „ručno“ radilo, nije bilo tehnologije. Prije se učitelj cijenio. U današnje vrijeme svatko si daje za pravo miješati se u posao učitelja, zahtjevi su često nerealni. Kroz svoj rad od samih početaka pa do danas nastojala sam njegovati profesionalan odnos prema svim subjektima odgojno-obrazovne djelatnosti. Naravno, svjesna sam da sam vjerojatno ponekad i griješila, no nikad s namjerom, već sam uvijek željela od učenika izvući maksimum.
Tko Vas je predložio za nagrade? Jeste li se iznenadili?
Izneneadila sam se. Predložila me sadašnja ravnateljica škole Katica Skukan koja također prepoznaje trud i rad. Prijedlog ravnateljice podržao je Školski odbor OŠ Bartula Kašića Zadar. Podršku je dala i spomenuta Zajednica tehničke kulture Zadarske županije. Pored njih prijedloge su još podnijeli: viša savjetnica za matematiku Antonela Czwyk Marić, Nives Baranović, prof. matematike na Sveučilištu u Splitu, prof. Branimir Peričić, ravnatelj OŠ Sukošan u kojoj se godinama održava Županijsko natjecanje iz matematike, potom sadašnja voditeljica ŽSV matematike, prof. savjetnica Monika Peša, potom prof. matematike, savjetnici, Mario Koritnik i mr. sc. Ljiljana Koritnik. To su ljudi koji su me predložili, osobno sam im beskrajno zahvalna, one riječi koje su napisali u prijedlogu za Nagradu, vjerujte, znače više od svih priznanja.
Kako je bilo na pozornici u Hrvatskom narodnom kazalištu Zadar i u Saboru s ovogodišnjim laureatima, koji su Vas osjećaji prožimali?
Znate, kad dobijete najviše priznanje za svoj rad koje dodjeljuje država, odnosno resorno ministarstvo, ili ono koju dodjeljuje grad u kojem ste djelovali, osjećaj je predivan, ispunjeni ste ponosom. U tim trenutcima sjetila sam se svojih roditelja kojima bi sigurno bilo drago da su to mogli doživjeti. U Hrvatskom narodnom kazalištu prilikom dodijele Grba gradonačelnika, vjerujte mi, s osjećajem ponosa miješao se i osjećaj zahvalnosti, zahvalnosti mome gradu što mi je pružio obrazovanje, život, karijeru, a ja sam njemu nastojala pružiti tek malu kap odgoja i obrazovanja njegovih budućih građana, kao što to čine i brojni kolege učitelji i profesori koji djeluju posredno ili neposredno na prostoru našeg grada. Ipak je najteže biti prepoznat u svojoj sredini i zbog toga sam zahvalna gradonačelniku koji je prepoznao moj rad koji se, vjerujem, ne razlikuje previše od rada ostalih kolega, kao što sam već rekla. A što reći o dodijeli državne nagrade u Saboru? Već sam ulazak u zgradu Sabora, zgradu u kojoj se stvarala hrvatska povijest, budi u čovjeku posebne emocije. Biti okružena s ostalim zaslužnim laureatima i slušati obrazloženja nagrada posebno je zadovoljstvo. Mogu reći da su mi u tom trenutku, dok se čitalo obrazloženje moje nagrade, pred očima prošle brojne generacije učenika kojima sam predavala.
Nagrada Grada
Sve škole ubrzo će biti obuhvaćene reformom. Imate li kakvu poruku za svoje kolege?
Nastavite raditi kao i do sada. Matematiku konkretno približite stvarnom životu, a stvarni život ionako je prožet matematikom. Radite i ne bojte se ničega, budite nepokolebljivi, ustrajni i principijelni. Znam da je takav put znatno teži, ali je osjećaj zadovoljstva veći.
Radite još ovu školsku godinu. Kakvi su Vaši planovi, što ćete raditi u mirovini?
Bavit ću se svojim unučicama. Neću zapustiti struku, uvijek ću nešto raditi i proučavati, takva sam.
Što biste za kraj poručili učenicima?
Djeci bih poručila da rade jer se samo radom i trudom dolazi do uspjeha i željenih rezultata.
Hvala Vam na razgovoru.
U Saboru na dodjeli Nagrade Ivan Filipović
Nagrade
Pozivnica
Kreativni učenički radovi pod vodstvom učiteljice A. Marin
Pripremila: Redakcija Bartulina
Foto: Bartulin, Grad Zadar i UFZG