Moj put u Vukovar

Dan sjećanja na Vukovar

Moj put u Vukovar 

Naša novinarka Donata Mikulić, povodom Dana sjećanja, s obitelji je posjetila Vukovar.

Neočekivano putovanje i noć bez interneta

Rano ujutro, oko osam sati probudio me tata govoreći da idemo u Vukovar. Da, baš i nisam bila sretna jer sam znala da ću vjerojatno stalno plakati… Krenuli smo oko 10:30 sati, dana 17. studenoga. Vozili smo se dugih sedam sati u kombiju jer nas je išlo više. Kada smo došli u Vukovar, nismo ga baš puno razgledavali jer je bio mrak pa smo odmah pošli u Vinkovce, gdje smo spavali. Apartman je bio predivan, starinski. Jedini problem bio nam je što nije bilo interneta. Meni baš i nije bio smak svijeta jer sam imala dobru knjigu, ali mnogima je nedostajao.

Križ Siniše Glavaševića

Sljedećeg jutra ustali smo još ranije, u šest sati jer nas je čekao dug put. Putem, kako nam ne bi bilo dosadno, brojali smo koliko sokola vidimo. Izbrojali smo ih 84! Došli smo oko 9:30, a mimohod je počeo u deset sati. Vidjeli smo skoro sve hrvatske političare. Hodali smo gotovo dva sata. Noge me nisu boljele. Bilo je jako tužno. Gledala sam kuće i po putu nije bilo niti jedne kuće koja nije imala bar jednu rupicu od metaka i granata. Iako je mimohod dugo trajao, meni je brzo prošao. S nama je išao tatin prijatelj koji puno zna o Vukovaru. Ispitivali smo ga cijelo vrijeme (jadan čovjek s nama). Kada smo napokon došli na groblje, očekivala sam da će pisati imena na križevima jer sam htjela naći ime Siniše Glavaševića. No, bili su prazni, bijeli, svaki sa svojom ružom i svijećom. Ubrzo smo morali poći. Još smo malo razgledavali Vukovar pa oko pet sati krenuli prema Vinkovcima.

Kao da je opet počeo rat

Sljedeći dan smo se opet vratili u Vukovar da posjetimo bolnicu i Ovčaru. Prvo smo išli na Ovčaru. Tamo je bilo jako tužno, pogotovo kad je voditelj objašnjavao što se točno dogodilo. Trebalo nam je dosta vremena do bolnice jer smo išli nekim drugim putem. Atmosfera nije bila ugodna, lutke su pokazivale poze pacijenata. Na zidu je bio zapisan dnevnik bolničara za vrijeme rata i popis nepronađenih ljudi. Kada smo krenuli vani, voditeljica je uletjela u prostoriju kao da je luda govoreći: “Bacio se!” Na trenutak sam pomislila da opet počinje rat, a kasnije smo saznali da se čovjek bacio sa zgrade. Bila sam potresena, nisam to očekivala. Nitko nije to očekivao. Rat izgleda nikako da prestane, sada se borbe vode u ljudima. Mislila sam na tog čovjeka cijelim putem.

Vukovar me dirnuo, nadam se da ću ga posjetiti ponovo… voljela bih ipak bez toliko puno tuge.

Pripremila: Donata Mikulić, 6. razred

 

 

Foto i video: Donata Mikulić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

%d blogeri kao ovaj: